Postoje trenuci u životu kada nam je teško reći naglas što se zaista događa u nama. Ne zato što ne znamo, nego zato što su emocije previše. Previše tuge. Previše stida. Previše neizrečenog. A najmanje što tada trebamo je osjećaj da nas netko gleda, procjenjuje ili čeka da završimo da bi oni mogli pričati.
U takvim trenucima grupni rad jednostavno nije za svakoga. Jer kako ispričati nešto što nas je potpuno ogolilo, pred drugima? Kako se otvoriti kad ni sami ne znamo odakle krenuti, a kamoli izgovoriti sve to pred nepoznatima?
Zato nam treba individualni prostor. Zato jedno sigurno mjesto u kojem nema publike. Gdje možemo sjesti, udahnuti i pustiti da napokon izađe sve ono što smo gurale pod tepih godinama. Bez glume. Bez maski. Bez potrebe da budemo jake kad nam nije do snage.
Kroz individualni rad ulazimo dublje, ne zato što je to pravilo, nego zato što je moguće. Zato što ne pazimo na vrijeme, na druge, na tuđe emocije. Zato što napokon imamo dozvolu da budemo mi.
Život zna biti izuzetno izazovan. Pogotovo kad se dogode gubici koji nas preoblikuju iz temelja. Prekid veze. Razvod. Neuspjeh koji nas lupi točno tamo gdje smo mislile da smo najjače. U takvim trenucima često ostajemo bez orijentacije. Pitanja se samo nižu: „Jesam li mogla nešto drugačije?“ „Zašto nisam ranije reagirala?“ „Je li sve ovo bila moja krivnja?“ I ta pitanja znaju boljeti više od samog događaja.
Mnoge žene ostanu dugo zaglavljene u toj dinamici. U onome što je bilo, što nije bilo, što je moglo biti. I prestanu vjerovati da nakon svega može doći nešto novo, nešto dobro. Nešto nježno. No, upravo ta iskrivljena slika stvarnosti, koju stalno iznova vrtimo u mislima, drži nas na mjestu. U obrascu. U uvjerenju. U staroj priči. I onda se, bez da to želimo, ista dinamika ponovi. Samo s drugim imenom. Drugim tijelom. Ali istim obrascem.
Da bismo izašle iz toga, potrebno je pogledati u ono što je bilo. Bez osuđivanja. Bez samokritike. I to pogledati iskreno. Iščistiti sve ono što se nataložilo – kamenje, prašinu, glasove iz prošlosti. Pogledati što nas je to iskustvo učilo. Što nas je htjelo zaštititi. I zatim, s nježnošću, otpustiti sve što više ne služi. Jer nije poanta u tome da to iskustvo nestane. Poanta je da prestane upravljati nama.
Ponekad za to treba samo tišina. Jedan siguran prostor. I netko tko zna slušati i znati prepoznati ono neizgovoreno. Ako vam treba to sigurno mjesto, gdje te nitko ne prekida, ne procjenjuje i ne traži da budeš nešto što nisi – tu sam. Radim isključivo individualno jer vjerujem da svaka žena zaslužuje prostor samo za sebe. Za više informacija ili dogovor termina, slobodno me kontaktirajte putem web forme.
